Na laria cera sulu fumu ca unu non cia faceva a respirari. Dopu u bottu ciava statu un attimo di silenzio. Nsilenziu stranu. U salutu da Signora Motti. Appoi i primi vuci. A terra ca scinneva comu nivi supra e genti. A terra cammucciava. Ca pigghiava. I chianti.
I fantasmi dei vivi si muvevunu vicini ai fantasmi di cu chiu non cera . Nuddu sapeva cava successu . Nuddu saddumannava picchi. Non c’era tempu. I vuci si facevano chiu fotti e u suli accuminciava a miscarisi co sangu.
A città curriu cumu na matri. Chianceva. Aiutava.Taliava du ruloggiu maliritto. Cuntava i motti.
Nessun commento:
Posta un commento